Neposredno ispred glavnog ulaza u Dom Fritz Rupprecht u Fürthu nalazi se saobraćajni znak – veliko zeleno H na žutoj pozadini. Ispod je malo požutjeli red vožnje. Iza njega je klupa sa koje se već ljušti nebesko plava boja i žuta telefonska govornica.
Ova autobuska stanica je upala u oči i 91-godišnjem stanovniku Verneru Finkleru kada se prvi put uselio u Dom. Pitao se kako će izaći iz njega.
„Ali rekao sam svojoj ženi da je tamo autobus, pa se možemo voziti njime“, priča Winkler i prisjeća se da je brzo shvatio da to nije moguće.
Ljudi sa demencijom vole da bježe
Ovo zaustavljanje nije obično – ima veze s poteškoćama koje imaju mnogi starački domovi u kojima žive ljudi s demencijom, a to su štićenici koji bježe. Waltraut Weißfloch, predstavnik za kvalitet Doma, još uvijek se dobro sjeća jednog slučaja – dama koja je otišla nakon što je popila kafu i više se nije vratila, pa su morali zvati policiju i bila je velika potraga. Stanarku su prolaznici našli sutradan, a uprava Doma je zaključila da se ništa ne bi desilo da je tada postojala autobuska stanica.
„Ona bi vjerovatno izašla, sjela na klupu i čekala autobus, a mi bismo je vidjeli kako sjedi i vratili je u sobu“, kaže Weißfloch.
Znak je lažan
Na autobuskom stajalištu ispred glavnog ulaza u Dom Fritz Rupprechta nikada nema autobusa. Znak Stop je postavljen pored kuće kako bi ljude koji žele pobjeći držao blizu gdje ih je lako pronaći. Naime, osobe sa demencijom često žele da napuste dom i „odu kući“, pod tim podrazumijevaju svoj stari stan ili kuću u kojoj više ne žive i kada napuste zgradu i vide autobusku stanicu čini im se kao dobar plan: odvesti se kući autobusom. Tada sjede i čekaju.
„U međuvremenu zaborave da čekaju autobus, naiđe neko od nas, upustimo se u razgovor s njima, uhvatimo ih za ruku, prošetamo i vratimo u Dom“, kaže Christine Hammer koja vodi Centar za demenciju u Domu.
Lažna stanica postoji već 14 godina. U početku je to bio nov koncept, ali sada su razni starački domovi postavili lažne stanice. Činjenica da imaju retro izgled nije slučajnost i takođe je važna, kaže menadžer doma Stefan Siemens.
„Oni prepoznaju autobusku stanicu iz mladosti, školskih dana ili iz ranijeg radnog vijeka“, pojašnjava Siemens.
Kritika lažne autobuske stanice
Lažna autobuska stanica može pomoći u rješavanju problema uz minimalnu opasnost za stanare i uz malo posla za osoblje. Ali to je kontroverzno – ljudi sa demencijom koji žive u domovima su zbunjeni, a sa stanicom dobiju „poruku“ da imaju priliku da se voze gdje god žele. Upravo zbog toga postoje kritike koncepta „lažnih stanica“ – čekanje bez kraja zbog čega mogu postati još nervoznijim, kažu kritičari.
Menadžer Hamer se ne slaže s kritikama i pojašnjava da bi štićenici Doma, kada bi im rekli da više nemaju svoj dom osim institucije, bili ljuti i imali osjećaj da neko želi da ih zadrži u instituciji što oni ne žele.
„Njima je potreban sigurnost, ami im možete omogućiti da imaju svoj pogled na stvari“, kaže on.
Alternativa: zatvoriti sve stanovnike
U Domu smatraju da postoji još jedan način da spriječite ljude da pobjegnu – svih 206 štićenika smjestiti u zatvoreno odjeljenje. No za menadžera Siemensa to je nezamislivo.
Dom Fritz Rupprecht sada je uspostavio vlastiti Centar za demenciju za uznapredovale slučajeve. Ukupno 57 štićenika može se slobodno kretati u velikim salonima i velikom vrtu na tri etaže, ali više ne mogu izaći napolje kroz glavni ulaz. Vrata se automatski zatvaraju čim im se korisnik približi.
(R. Č.)
Izvor: br.de
