Helmut Huber vodi odjel za polovnu robu i reciklažu Crvenog krsta u Nürnberg-u, ovog utorka ponovo sortira staru odjeću kojoj pokušava dati novi život a pored njega se već gomila ogromno brdo haljina, džempera i majica. Odjeća dolazi iz kontejnera za staru odjeću u Nürnberg-u tamo završava puno više odjeće nego što Huber može posložiti za prodaju u prodavnici Crvenog krsta. Samo oko 20 posto završava na njegovom stolu za sortiranje.
Širom Njemačke posljednjih godina sve se više stare odjeće skuplja u kontejnerima. Svake godine, jedan Nijemac prosječno baci dva kilograma odjeće a prema procjenama, sljedeće godine biće to već 17 kilograma bačene odjeće i obuće. Za Hubera to znači da će izdvojiti najbolje komade iz brda odjeće, a ukoliko nađe rupe ili fleke stavlja ih u plastični kontejner. Oštećeni komadi odjeće se šalju u sortirnice – kao i većina robe iz kontejnera. Njemačka je drugi najveći izvoznik polovne odjeće na svijetu, sortirnice sortiraju odjeću po preko 100 kriterijuma i prodaju je dalje a prema Huberu, samo oko deset posto ostaje u Evropi, ostatak se šalje u Afriku, Aziju ili Bliski istok. “Većina toga se može ponovno nositi”, kaže Huber o odjeći koju Crveni krst šalje u sortirnice a problematična je jeftina roba loše kvalitete, “to ide u spalionicu nakon nekoliko godina.”
Polovni komadi odjeće često imaju i etiketu. Christie Jansen van Havighorst volontira već 13 godina u second-hand prodavnici Oxfama u München-u. U Oxfamu, odjeća visi 14 dana u radnji nakon čega se mora napraviti mjesta za nove komade odjeće, Oxfam predaje robu drugim second-hand buticima, socijalnim ustanovama ili “daljnjim obrađivačima” a oni od polovne odjeće prave krpe za čišćenje.
Samo jedan posto svih polovnih komada odjeće se reciklira, većina kupaca može od polovne odjeće napraviti samo proizvode niske kvalitete. Tekstilno recikliranje, kod kojeg se od stare majice pravi nova, rijetko se sprovodi. Jedan problem kod tekstilnog recikliranja je taj što se tkanine moraju usitniti i razdvojiti. Time se smanjuju dužine vlakana i njihova kvaliteta. “Tada više nemam stabilnost i trajnost koju normalno vlakno treba”, kaže stručnjak za polovnu odjeću Helmut Huber iz Crvenog krsta.
U Augsburg-u, reciklažni atelje radi na prevazilaženju takvih prepreka, tu istraživači Tehničkog univerziteta i Instituta za tekstilnu tehnologiju pokušavaju reciklirati polovnu odjeću u visokokvalitetne proizvode. Stefan Schlichter, koordinator ateljea, objašnjava: “Teško je napraviti dobru majicu od stare majice, jer kvalitet trpi tokom reciklažnog procesa. Ali mogao bih napraviti super majicu od košuljske tkanine, jer je to kvalitetnije vlakno.” Schlichter pokazuje kako funkcioniše reciklaža u ateljeu. Baci komadiće odjeće u mašinu koja od tkanina pravi vlakna a sa druge strane, iz otvora izlazi runo poput vune.
Odvojeni materijali se gotovo nikada ne mogu povratiti, objašnjava Schlichter. “Mi uzimamo smjese onakve kakve jesu i pravimo nešto novo.” Za više stabilnosti, Schlichter miješa svježi materijal sa recikliranim vlaknima, u ovom slučaju bude 35 posto poliestera. Iz mješavine još jedna mašina pravi konac a od toga se onda može plesti novi odjevni predmet.
Koliko se svježeg materijala dodaje zavisi od kvaliteta recikliranog vlakna, kod mnoge fast-fashion odjeće, dobijeno vlakno ima nisku kvalitetu. “Tu treba više miješanja”, kaže Schlichter. To znači: Potrebno je više novog materijala u obliku pamuka, poliestera ili elastina. Do sada malo firmi postoji koje recikliraju polovnu odjeću. Schlichter kaže da postoji ogroman potencijal za dobijanje sirovina iz starih odjevnih predmeta, ipak, ističe da je važnije dati prednost reciklaži kao odgovornom pristupu upravljanja resursima: “Moramo se zapitati da li je zaista potrebna raznovrsnost i količina tekstila.”
M.I.
Izvor: br.de
